Месечне архиве: септембар 2013

krugovi bez zidova

http://www.jimdenevan.com

jim denevan crta pomoću štapa i  bicikla. po pesku, ledu, snegu i zemlji. (kako li su crtali nazca linije po peruu?) kaže da od kako je u petoj godini izgubio oca koji je bolovao od alchajmera crta po pesku i vodi neprestan i njemu važan i neuzaludan fajt sa prirodom. odrastao je pored okeana. i nije ljut na okean kada mu odnese crtaž.

jim i surfuje.

i kuva!

njegov restoran je nomad kao i on,  restoran bez zidova. restoran koji putuje po lepim plažama, farmama, livadama i šumama. on i njegovi ljudi putuju crveno-belim autobusom, spremaju zdravu hranu, postave stolove i čekaju goste koji dolaze sa raznih strana i najčešće se ni ne poznaju međusobno… sa radošću čitam da sličan koncept postoji i u susednoj hrvatskoj. kuchica i mrvica su njihova imena. i tako je lepo znati da je svet još uvek lep, da neko smišlja i pazi da otuđenost nas ne proguta, nego gleda da nas zbliži lepotom, hranom i dobrotom. i tako je ohrabrujuće znati da (gotovo) nema tog minusa koji ne možemo pretvoriti u plus. uz malo truda, uz malo sreće…

celokupna  umetnost, kuhinja i sport jima denevana su oslobođeni od zidova. sa svojim privremenim crtežima stigao je i do sibira, sa kuhinjom i do firence!

uglavnom crta krugove. na bajkalskom jezeru je 2010. godine 15 dana iscrtavao po ledu najveću sliku na svetu od 12,5  kvadratnih kilometara. onda se led otopio…


jim denevan

nazca linije

pre neki dan gala čaki i ja sedimo u mom omiljenom kafeu i njeno oštro & bistro oko slikara brzo zapaža da sva vrvim od krugova. ja ih nisam ni bila svesna. krugovi na narukvicama, na ešarpi, ogrlici… kaže mi posle da sam je asocirala na tufnastu yayoi kusama. smejem se. to popodne naletim na magazin mrvica i vidim da je i njegova urednica u krugovima. ili u krugu. (svom) krugu ljudi. i ima lepu želju da ga širi. meni ostaje da otkrijem za kakvim krugom/krugovima ja tragam… i zašto? i kako to funkcioniše? može li krug da bude otvoren? kako krug raste? a kako se smanjuje? da li je krug beskraj?  da li znači neumitno ponavljanje? bez kraja? u kojoj tački nastaje? ako dete prvo zna da nacrta krug, pa tek onda kvadrat, zašto tek na kraju postajemo svesni postojanje kruga? ( mi smo išli putem / put je bio dug / kasno opazismo da je taj put krug tin ujević) da li smo unutar svog kruga u njegovom centru? ili na nekom drugom mestu unutar kruga? ili smo van kruga?

yayoi kusama

gorepomenuti magazin mrvica ima tu toplu koncepciju. kao da me ogreje sunce dok bacam pogled po njemu. takvi su i ljudi koje predstavlja. evo, na sajtu magazina u rubrici „ljudi“ jedan od njih, istarski vinar georgio clai kaže ovako:

„io sono un re! ja sam kralj!  živim pedeset metara od raja na koji gledam svaki dan sa svoje terase i prozora, radim posao koji obožavam, kako i koliko hoću, imam divnu obitelj, napose ženu, bez koje ne bi bilo ni mene ni mojih vina. imam prijatelje s kojima sjedim na terasi gledam na svoje vinograde i dolinu mirne, i znaš što je još jako važno? ne postoji na svijetu čovjek koji je popio više mog vina od mene samog. ja sam stvarno kralj… 

ma, sam kralj ne samo zato. nego zato što uvijek znam i preispitujem gdje sam. na kojoj stepenici. u tom preispitivanju i u životu najvažnija je obitelj, poštenje i prijateljstvo.“

a ovako priča glavni „krivac“ „mrviceželjka klemenčić koja je naizgled siguran posao urednice hrvatskog izdanja playboy magazina zamenila za svoju kuhinju, komad zemlje na kom uzgaja ono što jede, za svoj sopstveni magazin u kom piše o životu koji je žudela, a sada ga i  živi :

http://www.voxfeminae.net/cunterview/poduzetnost/1674-zeljka-klemencic-mrvica-magazin

 

jim denevan

jim denevan

 now is the time in my life

*poem by yayoi kusama

that has been filled with aspirations
over many long years
that i shake off the anguish of my heart and
send my lofty aspirations high up into the sky till
they reach the end of the universe
this fierceness of living
through joys and sorrows of life
sometimes distressed and sometimes
comforted by a joy
agonising over the undulation of life and
moved to tears at the weight of life
i want to keep living until the last days of my life

050215_MarkegardRanch

outstanding in the field, photo by katie briggs

 

 

1 коментар

Објављено под Art, food, magazines, travel

identity


yohji yamamoto

“Start copying what you love. Copy copy copy copy. At the end of the copy you will find yourself.”
― Yohji Yamamoto 

rodio se ratne 1943. godine i u tom ratu izgubio je oca. prvo je studirao pravo, a onda se sasvim ozbiljno zainteresovao za krojački rad svoje majke. tih je, posvećen, odmeren… ali i nepredvidiv. i strastven. nije tek tako nazvao svoju knjigu „my dear bomb“… nosilac je crnog pojasa u karateu. sarađivao sa pinom bausch. svirao gitaru. bio u ljubavnoj i poslovnoj vezi sa rei kawakubo. otac mlade (i dobre) kreatorke limi. preživeo je bankrot pre nekoliko godina. kada nabraja svoje omiljene umetnike prvo pominje wendersa, onda: bob dylana, pinu bausch, man raya, andy warhola, picassa, klimta…1989. wenders je, po narudžbi centre george pompidou, snimio dokumentarni film o njemu: „notebook on cities and clothes“. a sve je počelo kupovinom jedne jakne i jedne košulje sa potpisom yamamota. wenders koji nije od onih koji puno mare za modu, kaže da se u njima osetio zaštićeno, kao vitez u oklopu i da su mu ta dva komada garderobe pokrenula sećanja na oca. yamamoto, pak, kaže da na svog oca nema nikakva sećanja… magazin interview objavio je razgovor njih dvojice. yamamoto je obećao wendersu da će ga na svojoj sledećoj reviji u berlinu pozvati da prošeta pistom… to bih volela da vidim.

wenders  & yamamoto

iako nisam pušač slažem sa yamamotom kada kaže da se i cigarete i alkohol prodaju legalno u većini zemalja, ali da on koji voli da puši ne sme nigde da puši unutra, nego kao kriminalac mora da izlazi napolje, a alkohol iako menja svest ljudi i pod njegovim uticajem ljudi mogu da učine i zločine slobodno se konzumira svuda…

5CUTS_still
“A gentleman is somebody who knows isolation, sadness and knows how to sacrifice himself.”
-yamamoto
WENDERS: Do you still play guitar?
YAMAMOTO: Not anymore. I no longer have emotion for playing guitar or making music. If I do it again, then maybe the title of the song I play will be „Goodbye.“
WENDERS: Let me know if you change your mind, because I loved your music. I wish I could still play the saxophone but I’ve lost the habit.
YAMAMOTO: The saxophone?
WENDERS: Yes, I used to play the saxophone. But it’s been too long since I’ve played, and if you don’t keep it up, then it’s probably the same as what happens with your fingers and playing guitar—your mouth doesn’t have the feeling for it anymore.
YAMAMOTO: Yes. You have to be dedicated. I also don’t have much time now because Keiko and I recently started living with a baby dog, which is a big responsibility. I cannot go out at night, because none of the coffee shops or restaurants accept animals in Japan.

You live wherever you live,
You do whatever work you do,
You talk however you talk,
You eat whatever you eat,
You wear whatever clothes you wear,
You look at whatever images you see…

YOU’RE LIVING HOWEVER YOU CAN.
YOU ARE WHOEVER YOU ARE.
„Identity“…
of a person,
of a thing,
of a place.
„Identity“,
The word itself gives me shivers.
It rings of calm, comfort, contendedness.
What is it, identity?
To know where you belong?
To know you self worth?
To know who you are?
How do you recognize identity?
We are creating an image of ourselves.
We are attempting to resemble this image…
Is that what we call identity?
The accord
between the image we have created of ourselves
and … ourselves?
Just who is that, „ourselves“?
We live in the cities.
The cities live in us …
time passes.
We move from one city  to another,
from one country to another.
We change languages,
we change habits,
we change opinions,
we change clothes,
we change everything.
Everything changes. And fast.
Everything is copy.
 Images above all…
change faster and faster
and they have been multiplying at a hellish rate
ever since the explosion that unleashed the electronic images.
They are the images that are
now replacing photography.
We have learned to trust the photographic image.
Can we trust the electronic image?
With painting everything was simple.
The original was the original,
and each copy was a copy – a forgery.
With photography and then film that began to get complicated.
The original was a negative.
Without a print, it did not exist,
just the opposite,
each copy was the original.
But now with the electronic,
and soon the digital,
there is no more negative and no more positive.
The very notion of the original is obsolete.
Everything is a copy.
All distinctions have become arbitrary.
No wonder the idea of identity finds itself in such a feeble state.
Identity is out,
out of fashion.
Exactly.
Then what is in vogue,
if not fashion itself?
By definition,
fashion is always in.
Identity and fashion,
are the two contradictory?““
wim wenders & yohji yamamoto

„smatram da je savršenstvo ružno. u stvarima koje ljudi čine, želim da vidim i ožiljke, neuspeh, poremećaj, iskrivljenje. ako je nešto savršeno nije zanimljivo” yohji yamamoto.

pina bausch i yamamoto

Оставите коментар

Објављено под Uncategorized

tm, adore i nafta

io ballo da sola bertolucci

u prvoj knjizi stripa „persepolis“ marjane satrapi njen otac kaže: – u svakom slučaju, dok na bliskom istoku bude nafte, nećemo živeti u miru.
i to je pravi komentar i za ovo oko sirije. bez velikog interesa velikih sila ne bi se pokretale flote na dalek put.
ovo kako svet fanatično, mateijalistički, varvarski funkcioniše trebalo bi nas sve naterati da gledamo i gledamo film davida lyncha „meditation creativity pace“ o blagodetima transcedentlne meditacije. dok nam ne postane jasno. nešto.
za početk pročitati lynchovu knjigu „lov na veliku ribu“.
david lynch meditira svakodnevno već 33 godine, 20 minuta ujutro i uveče. „morate imati jasan um da biste stvarali“, kaže. i ovo: „stvari u vezi meditacije stoje ovako: postaješ sve više i više ti.“
nije lako. pokušavam. no naš um je prezagađen, naštelovan da se zverski bori protiv razštelovanja svog naopakog sustava, u strahu od tišine, prenaviknut na buku i spolja i iznutra. takvi smo mi zapadnjaci. i uspeli smo da zagadjenost prenosimo i na istočnjake. a bilo bi bolje za sve da oni menjaju nas. „meditacija je uranjanje u sebe. u svoje sopstve. rast intuicije. i zračićeš na taj miran način. svako će želeti da sedne pored tebe.“

david lynch

a svet je lep. zašto li nam je teško da želimo i budemo u skladu sa prirodom, u skladu sa postojanjem kao takvim? moramo li sve da posedujemo, obeležimo, objasnimo?
uživam u svetlosti miholjskog leta. još je lišće zeleno. a plodovi zreli… to je tako lako. i lepo.
na 89. str. svoje knjige lynch kaže: „ja naprosto volim svet.“
pre neki dan u banci muškarac srednjih godina, skromno odeven, vraća se i kaže službenici da mu je dala 2 hiljade dinara više. ona se zahvaljuje, uzima novac. na šalteru velikim slovima ispisano upozorenje da ko ne prebroji novac na šalteru nema pravu na naknadnu reklamaciju…
kao i u svim drugim segmentima svog postojanja kapitalizam i ne ovde ne vidi potrebu za reciprocitetom.

freja beha

pre neki dan sam baš zažalila što sam tako glupo bila puna predrasuda prema doris lessing. na osnovu nekih njenih fotografija koje sam videla prosudila sam da mora da je dosadna. kakva greška… videla sam film radjen prema njenom delu „the grandmothers“. film o dvema ženama u nekim kasnim četrdesetim i njihom sinovima. one su prijateljice. i njih dvojica su prijatelji. i desi se ljubav izmedju sina naomi watts i robin wright i izmedju sina robin wright i naomi watts. da je snimljen film o dvojici i starijih muškaraca i njihovim i mladjim kćerkama prikazi filma ne bi vrveli od reči „provokativno“, „šokantno“… to je i u svakodnevnom životu nimalo neobična stvar.
a anne fontaine (rediteljka) je prikazala pravu ljubavnu priču, duboke emocije, uz svu strepnju te dve žene šta kada budu starije, kada na njihovim licima i telima bude još vidljivije da starost surovo dolazi… i svi ti odnosi nimalo jednostavni ni u tom idiličnom mestu pored okeana negde u australiji odvijaju se bez balkanske histerije… i ljubav kada je prava opstaje. nemoguće je ugušiti je.
život je lep. svet je lep. samo naši umovi su pogrešno podešeni, na pogrešne stvari smo fokusirani, a one bitne su nam van vidokruga ili na periferiji.

„Be The One“
Moby
I’ll never see what you wanted … love,
I was the hell that you needed … oh,
I was the one when you needed … love,
I was the one when you needed … love.

 

Оставите коментар

Објављено под Uncategorized