čoveku stvari sve više izmiču iz ruku. u stvari, ljudskost počinje da nam izmiče iz ruku. čovek se sve više priklanja pozivima svog jadnog ega, zadovoljstvima radi zadovoljstava… a šta se desilo sa poštovanjem postojanja, saosećanjem za drugog? u sjajnoj emisiji sjajne vlatke kolarović „drugi format“ na hrt1 ove nedelje gost je bio holandski filozof rob riemen koji je govorio o neophodnosti negovanja duhovnih vrednosti poput do kojih su držali sokrat, spinoza… i o tome šta nam se dešava jer smo zaboravili na njih. i šta će nam se kao vrsti desiti ako se ne vratimo sebi, prirodi, ako gledanje oči u oči zamenimo za gledanje u ekran… u jednom drugom intervjuu rekao je: „podsjetit ću na glasovit motiv iz mozartove opere »čarobna frula« kad u jednom trenutku kažu »gledajte princa«, a odgovara im se »on je mnogo više od princa, on je čovjek«. ovo me podseća na ono kada je u „duša čovekova u socijalizmu“ oscar wilde rekao: „despotizam je nepravedan prema svima, uključujući i despota, verovatno stvorenog za nešto bolje.“
a zapravo život sam po sebi, postojanje samo, nisu komplikovani. očistiti suvišno, gledati stvari pod prirodnim svetlom… kao da smo sebe ubedili da je komplikovanost lakša od jednostavnosti…
ono što je uradio 13. oktobra banksy u new yorku je i o tome… vidimo onako kako nam se servira da treba da vidimo. ne gledamo svojim očima. srcem ni toliko. kao uspavana lepotica smo. ili je došla policija, pa smo se sakrili tako dobro, čak i od sebe.
gorepomenuta emisija na hrt1 koliko me je obradovala toliko me je i rastužila. na našem javnom servisu takvih emisija, na žalost, nema. nedavno su objavljeni rezultati istraživanja za prvih 9 meseci ove godine koji pokazuju da je rts1 za devet meseci imao tek 9 sati programa iz kulture, a od tih bednih 9 sati polovina otpada na prenos dodele oskara, što je ionako više program iz domena zabave, a ne kulture. ne znam šta to uopšte kvalifikuje aleksandra tijanića za mesto direktora rts-a… i zašto mi plaćamo rts? za one silne reklame od kojih rts,a ne mi, zarađuje, reprizine reprize reprize tzv. serija…?
paul phung
3. oktobra umrla je lisa bufano. multimedijalna umetnica koja je plesala, izvodila performense, bez obe podkolenice i bez prstiju na rugama (amputirani su joj zbog posledica bakterijske infekcije kada je imala 21 godinu). govorila je, kroz šalu, da je rak u iraku imao po nju pozitivne posledice jer su se usavršila protetička pomagala. samo nedelju dana pred svoju smrt na fb profilu postavila je fotografiju fride kahlo i napisala da će se maskirati u nju za ovogodišnji halloween. nije stigla.
o, bella ciao…
„one breath is an ocean for a wooden heart“ poetičan je naslov performansa koji je izvodila sa umetnicom koja nije invalid, ali vešto se koristi drvenim štulama. o performansu je lisa rekla da dok su ga sonsheree giles i ona spremale same sebi su ličila na mitološka bića koja su veza između imaginarnog i realnog sveta, baš kao što je plaža (na koju su odlazile često dok su se spremale za ovaj performens) veza između zemlje i vode.
rob riemen, ti si u pravu, život je mnogo više od ekonomskog pitanja.
paul phung
ana p. je preporučila japansko-brazilsku kraljicu bossa nove, jednu drugu lisu, lisu ono. i ona zvuči magično. kao iz nekog lepšeg sveta.
hvala ani!
i poslednji pozdrav njoj i jednom vremenu, meni lepšem.
o, bella ciao!
paul phung
preporuke za čitanje:
1. Zatečeni divljinom – uredio David Suzuki
2. T – Viktor Peljevin
3. Sva imena – Saramago
4. Federiko Felini, život i film -Tullio Kezich
5. Turisti i teroristi – Hakim Bey
6. Globalizacija nepristajanja – Andrej Grubačić
paul phung