Месечне архиве: мај 2014

gala

 

3. JUNA U 19:30 U BEOGRADU, U KUĆI KRALJA PETRA I  IZLOŽBA GALE ČAKI!!!! 

DOĐITE!!!

izložbu će otvoriti dr irina subotić koja je o galinom radu ovo rekla:

“ambijentalna instalacija na velikim platnima gale čaki nastaje višeslojnim ostvarivanjem međusobnog preplitanja, interpoliranja i jukstapozicije forme, boje, svetlosti, zvuka, tišine, prostora i pokreta. to posetioci doživljavaju kao neverovatno senzibilno i emotivno obogaćivanje i jedinstveno iskustvo jer su uvučeni u to ostvarenje, postaju njegov deo, obuzeti vizuelnim i auditivnim efektima visokih zahteva i rezultata. u tom doživljaju učestvuje „igra“ formi, tanani slojevi boje i zrakova svetlosti koja se probija i postaje sve važniji faktor dela, zatim unutrašnji prostor od kojeg zavisi ceo ambijent, snaga zvuka i moderne muzike koja je obeležila XX vek a koja se napaja i tišinom, harmonijom, vibracijama usaglašenim sa treperenjem svetlosti… jednom rečju, gala čaki je svojom umetničkom sintezom ostvarila novu, različitu, do sada neviđenu realnost – plemenitu, senzibilnu, uzbudljivu i visoko estetizovanu.” 

gala (ja je zovem galuška) je sve svoje snage usmerila na život u i za likovnu umetnost. krupnim koracima ide napred, ali od onih je koji to svoje koračenje napred čine strastveno, ali dobro pazeći da ne zgaze ni mrava na tom putu… ja je zbog svega toga volim.

 

za „trag“ iz vrbasa u majskom broju o njoj sam imala čast ovo da napišem:

gala čaki – u svom biću bez granica

sa ovakvim imenom morala je ući u likovnu umetnost. i učinila je to, ali na onaj dublji način, kao stvaralac, a ne kao istoimena dalijeva muza…
gala čaki voli miris boje, belinu velikog platna, crnu, žutu i kao krv crvenu, igru svetlosti, prostora i zvuka…
intrigira je tema smrti i intrigiraju je brojevi, posebno broj 3. i igra iznad svega! svet i čovekovo bivstvovanje pogledom punim naklonosti posmatra kao igru i poput alise luisa kerola detinje radoznala zapitana je kuda ta igra vodi i spremna je da ide kuda god je igra povede.
kao što vojnici i zatvorenici odbrojavaju dane na zidovima tako ona silnim repeticijama recki, uspravnih crtica koje su bliznakinje, odbrojava ritam disanja dara koji joj je dat. videćete te bliznakinje na gotovo svakom njenom platnu. sama kaže: „mi možemo spoznati svoje biće jedino ako sebe uhvatimo u svom biću bez granica.“
ona bez stvaranja ne može. takva posvećenost radu nije baš svojstvena ovim prostorima. ona i lenjost nisu u odnosu bliskosti. na njenim platnima bliskost je odnos između crtanja i slikanja, na njenim instalacijama prostor hvata vreme, svetlost senku, zvuk liniju… jedno sveopšte traganje, zapitanost i rešenost na uporno razotkrivanje slojeva stvarnosti i postojanja, bez obzira koliko predanosti to razotkrivanje iziskivalo. „slikarstvo je daleko više od čekanja inspiracije“ njena je ubeđenost.
zbog konkurisanja za doktorske studije u tokiju sela je i za godinu dana savladala 4 nivoa japanskog jezika. na pitanje kako je to uspela, odgovara sa osmehom: -lako, samo sam učila 12 sati dnevno… još je masterirala i na slikarstvu i na crtežu na novosadskoj akdemiji, a na fakultetu likovnih umetnosti u beogradu upisala je doktorske studije. sa svojih 27 godina već je izlagala u: nemačkoj, holandiji, belgiji, portugalu, rusiji, italiji, danskoj, crnoj gori, sloveniji, hrvatskoj i po mnogim gradovima u srbiji, a stoje i pozivi za kinu i ameriku u bliskoj budućnosti.
najprezicniji opis ove mlade umetnice je: „posvećenik“. kada vidite kako se bez ostatka predaje stvaranju možete da razumete ono što je švajcarski pisac jirg federšpil rekao o jozefu bojsu: „bojs je marljivost. lepota ne nastaje na temelju lenjosti. zašto ne pokušati biti marljiv?“

 

ime gala u originalnoj foрmi galina javlja se najčešće kod rusa i znači „smirena“. stargrčkog je porekla, jedna od nimfi se tako zvala… na hebrejskom znači: „talas“, „proleće“… starоfrancusko „gale“ ima značenje „uživanje“, „zadovoljstvo“… kratke forme ruskog галина su brojne: галя, галинка, галка, аля, галинуха, галинуша, гала, галиша, галюня, галюся, галюха, галуха, галюша, галуша…

sisters, oil on canvas, 2012

 

 

Оставите коментар

Објављено под Art

poznavanje prirode. i društva. lacrimosa…

bila sam ljuta na larsa von triera što je prirodu onako predstavio u „melanholiji“… a onda nam je priroda pokazala svoj bes, ljutnju, srdžbu prema nama. nama ovde. na balkanu. nama iz bivše naše zemlje. zemlje koja je i moja rodna zemlja: sfrj. ili smo mi ovde previše bola i patnje trpeli, podnosili, unosili, nanosili? kao što je saramago napisao:

„ko kaže da je priroda ravnodušna prema ljudskim patnjama i brigama, taj ne zna ništa ni o ljudima ni o prirodi. neka neprijatnost, ma koliko prolazna bila, neka glavobolja, čak i podnošljiva, namah poremete putanju zvezda, naruše pravilnost smenjivanja plime i oseke, odgode izlazak meseca, i pre svega, ispreturaju vazdušne struje, oblake, dovoljno je da nedostaje jedan jedini groš i hrpa para sakupljenih za isplatu menice poslednjeg dana i odmah se podignu vetrovi, nebo se provali, cela priroda saoseća sa zlosrećnikom dužnikom. reći će skeptici, oni čije je zanimanje da sumnjaju u sve, čak i bez ikakvih dokaza za i protiv, da je ova tvrdnja nedokaziva, jer jedna lasta, koja slučajno zaluta, ne čini proleće, promašila je godisnje doba, a isti ti skeptici ne primećuju da se drugačije ne bi moglo objasniti ovo neprestano loše vreme koje traje već mesecima…„(godina smrti rikarda reiša,saramago)

pada mi napamet i kako jedan od glavnih junaka filma „the best exotic marigold hotel“ opisuje razliku u odnosu prema životu indusa i nas zapadnjaka: u indiji ljudi život doživljavaju kao privilegiju, a mi na život gledamo kao na pravo…

malickov film „the tree of life“ koji se pojavio iste godine kad i gorepomenuti von trierov film (2011.)  doživela sam, pak, kao odu veri u ljude, veri u prirodu… nasuprot „melanholiji“… dok je pravio taj film malick je prikupljao građu i za film o kojem se govori kao o remek delu njegovog života, koji bi trebalo da se pojavi 2016. godine – „the voyage of time„. film je priča o početku i kraju svega. film koji prati sve: od nastanka života, ćelija, bakterija, ljubavi, pionira, svesti, uspona humanosti, života i smrti, kraju univerzuma…

melanholija

ta natopljenost patnjom da li nas neumitno vodi ka kraju?

da li ćemo nestati kao dinosaurusi? ili će lepota spasiti sve?

“HELP EACH OTHER. LOVE  EVERYONE. EVERY LEAF. EVERY RAY OF LIGHT. FORGIVE.”  (Terrence Malick, The tree of life)

 

(muzika iz malickovog filma „drvo života“ i „lacrimosa“,  deo „requiem for my friend“ koji je zbigniew preisner komponovao  za svog prijatelja krzysztofa kieslowskog.)

Lacrimosa dies illa,
qua resurget ex favilla
judicandus homo reus.
Huic ergo parce, Deus:

Pie Jesu Domine,
dona eis requiem.

Lacrimosa

i jean-luc godard je melanholičan. u kanu se juče prikazao premijerno njegov film „goodbye to language“, film o tome koliko se ne razumemo… umesto da pojavi u kanu poslao je video pismo… melanholično pismo.

 

translation from indiewre:
my dear president, dear festival director and dear colleagues,
once again, i thank you for inviting me to the festival, but you know i haven’t taken part in film distribution for a long time, and i’m not where you think i am.  actually, i’m following another path. i’ve been inhabiting other worlds, sometimes for years, or for a few seconds, under the protection of film enthusiasts; i’ve gone and stayed.
[cut to a scene of eddie constantine as lemmy caution in „alphaville“]
eddie constantine/lemmy caution:  „i don’t feel comfortable in this environment anymore.  it’s not longer 1923, and i’m not longer the man who fought through the police barricades, the man who fought behind the scenes with a gun in my hand.  feeling alive was more important than stalin and the revolution.“
the risk of solitude is the risk of losing oneself, assumes the philosopher because he assumes the truth is to wonder about metaphysical questions, which are actually the only ones the everyone’s asking.  the philosopher’s logic is to ask whether there’s any way to hold back „the other;“ this is what we call „logic.“
[scene from godard’s „king lear“ with burgess meredith and molly ringwald, in english]
molly ringwald/cordelia to king lear: „i don’t have my heart in my mouth.“ (in english)
[cut to godard speaking in present day]
i don’t have my heart in my mouth anymore, either.
so, i’m going where the wind blows me, (still of francois truffaut with a camera) just like autumn leaves as they blow away (this is from the famous poem by jacques prevert“) 
last year for example, i took the tramway, which is a metaphor, the metaphor and…
[white words on black screen: CUBA, yes]
[la havane bar in paris in a black and white film]
..to return, to return to pay my dues from 1968 at the havana bar…and now, i believe that the possibility of explaining things is the only excuse to fight with language…as always, i believe it’s not possible…this 21st may…this is no longer a film, but a simple waltz, my president, [leonard cohen, „take this waltz“ sample along with a brief clip of bob dylan’s voice sampled] to find the true balance with one’s near destiny.

cordially,

jean-luc godard

“HELP EACH OTHER. LOVE  EVERYONE. EVERY LEAF. EVERY RAY OF LIGHT. FORGIVE.”  (Terrence Malick, The tree of life)

#poplave #SerbiaFloods #SerbiaNeedsHelp #poplava

http://www.floodrelief.gov.rs/eng/

Оставите коментар

Објављено под Art, movie, music

67th Cannes

danas počinje kanski festival.  jedan od najvažnijih filmskih festivala. po meni milion svetlosnih godina značajniji od dodele oskara. ok, pravili su i mnoge greške članovi žirija ovog festivala u prošlosti, ali je, ipak, to  festival koji je najčešće imao sluha za prave filmske i umetničke vrednosti. kako nisam profesionalni  kritičar, mogu na svom rođenom blogu da pišem samo o svojim favoritima (i utiscima posve subjektivnim), a oni su na ovogodišnjem kanu ovi:

1. zvanični plakat festivala

marcello mastroianni  kao  guido anselmi iz fellinijevog filma  „8 1/2 „ (1963) nas gleda preko, verovatno, najčuvenijih filmskih crnih naočara ever. autori plakata su hervé chigioni  i grafički dizajner  gilles frappier. i obavili su sjajan posao! i odali počast mastrojaniju, feliniju, italijanskoj kinematografiji…

Frankreich Film Filmfestival Cannes 2014 Poster plakat (Foto: Festival)

in mastroianni and fellini, the festival says, “we celebrate a cinema that is free and open to the world, acknowledging once again the artistic importance of italian and european cinema through one of its most stellar figures.” the poster is a source of pride for the festival, and has increasingly featured iconic images to help set the scene. in recent years,  images of joanne woodward and paul newman,  marilyn monroe, faye dunaway and monica vitti have graced the affiche officielle. the way mastroianni “looks at us above his black glasses draws us right in to a promise of global cinematographic happiness… the happiness of experiencing the festival de cannes together,” chigioni said today. (deadline)

Ma

 

2. jean-luc godard, adieu au langage

u trci za zlatnu palmu ove godine je i moj najomiljeniji reditelj (ili jedan od 5 najomiljenijih). i… da, navijam za njega iz sve snage. najstariji reditelj (83) na festivalu sa najkraćim filmom (70 minuta) u 3d tehnologiji. uvek različit od drugih.  sasvim lud za filmom. živi filmski mit. i poeta. zna da je film pokretna slika, zato zbogom jeziku… iako živi u jeziku.

short synopsis

a married woman and a single man meet.

they love, they argue, fists fly.

a dog strays between town and country.

the seasons pass.

a second film begins…

long synopsis

the idea is simple:

a married woman and a single man meet.

they love, they argue, fists fly.

a dog strays between town and country.

the seasons pass.

the man and woman meet again.

the dog finds itself between them.

the other is in one,

the one is in the other

and they are three.

the former husband shatters everything.

a second film begins:

the same as the first,

and yet not.

from the human race we pass to metaphor.

this ends in barking

and a baby’s cries.

in the meantime, we will have seen

people talking of the demise of the dollar,

of truth in mathematics

and of the death of a robin.

 

3. članovi žirija

sjajan žiri koji obećava. na njegovom čelu jedina žena koja je do sada osvojila zlatnu kansku palmu (1993. za režiju  filma „klavir“)- jane campion. žena sjajne filmske i životne biografije. pre nego što se posvetila filmu studirala je antropologiju i slikarstvo.

jane campion

francuska glumica carole bouquet

američka rediteljka sofia coppola

leila hatami, iranska glumica

korejska glumica  jeon do-yeon

willem dafoe, američki glumac

meksički glumac gael garcía bernal

kineski reditelj i scenarista jia zhangke

i

danski reditelj nicolas winding refn

Оставите коментар

Објављено под Art, movie

maj, bol i lepota ili 1,2,3…

ja  volim maj, ali maj, izgleda, ne voli mene. pre dve godine samo što je počeo, a moj muž otišao na službeni put u inozemstvo, kad je u tuzemstvu sve krenulo naopako. mama je pala sa merdevina i polomila se samo tako, a tata je iznenada oboleo od organskog sindroma i samo smo nemi gledali kako mu organ po organ otkazuje… i evo sad je opet maj, i žmu je o5 van zemlje, i krug se ponavlja. gotovo kao neki negativ ravela. bolero. samo sa drugim akterima, neko drugi meni beskrajno i zauvek drag je teško bolestan. i opet sam bespomoćna i nema. i da nemam ovoliku glad ka lepoti (i dobroti) mislim da bih se raspala. ali, ta glad me uvek spašava…

moj ovomajski spisak stvari za spašavanje duše. i razuma:

1. nova roisin murphy i italijanske canzone na njen (prelep) način. kao pre-ono-koliko-godina kada nam je mick harvey prepričao na engleski svoj način serga gainsbourga…

nisam dugo ovde pisala i zato što se mašina (jedan fucking dell) na kojoj pišem preselila u večna lovišta…

sinoć sam gledala jacquese ranciera kako se muči sa svojim računarom… (i engleskim, ali to je druga tema)

onda je večeras jedna mačka persijska dobila moždani udar…

i sve je tako naOpako (i) ovog maja…

ali, da se vratim na spisak za spas:

2. patti smith, samo deca

čitam tu knjigu na kašikice jer nemam baš previše vremena. i ona me razbija. i sastavlja. ta knjiga patti smith.  i danas popodne slučajno uključim tv i vidim sjajnu senku bulić kako izvodi neke njene pesme i priča o svojoj predstavi o patti „dream of life„…

„krenuli smo ka fontani, epicentru aktivnosti, kada je stariji par zastao. shvatili smo da nas odmeravaju. robertu je prijalo da bude primećen. nežno me je zagrlio.

„oh, slikaj ih“, rekla je žena svom pomalo smetenom mužu. „mislim da su umetnici. možda postanu slavni jednog dana.“

„jok, idemo dalje“, rekao je i slegnuo ramenima. „oni su samo deca.“ (samo deca, patti smith, rende, beograd, 61. str.)

3. ljubljana i srečko kosovel u križevniškoj ulici

prva četira dana maja su, ipak, bila velikodušna prema meni. podarila su mi ljubljanu. taj  zeleni, najzeleniji grad prijatnih i vrednih ljudi, grad u kom postoji ulica križevniška kojom sam svakodnevno prolazila po nekoliko puta i čitala s guštom stihove srečka kosovela po belim klupama i kamenju između cveća u žardinjerama… i tako niz celu ulicu! a srečko kosovel je živeo samo 22 godine  (bio je 27. maj kada je umro), a ostao je zauvek u istoriji kao jedan od najvećih slovenačkih pesnika…

crvena raketa

ja sam crvena raketa, palim se, gorim, gasim.

jao, ja u crvenoj odjeći!
jao, ja sa crvenim srcem!
jao, ja sa crvenom krvlju!

trčim neumoran, kao da sam moram
u ispunjenje.

i što više trčim, tim više gorim.
i što više gorim, tim više trpim.
i što više trpim, tim se brže gasim.

o ja, koji bih htio vječno živjeti. idem,
crveni čovjek, poljem zelenim,
nada mnom po sivom jezeru tišine
željezni oblaci, o, a ja idem,
čovjek crveni.

posvuda tišina: na polju, na nebu,
u oblacima samo ja trčim, gorim
svojim ljutim plamenom i
ne mogu doseći tišinu.

(srečko kosovel  1904-1926)

moja pesma

moja pesma je eksplozija,

silna iskidanost. disharmonija.

moja pesma ne pada ničice

pred vama, bogomdane poete,

muzejski moljci, mrtve estete,

moja pesma je – moje lice.

(srečko kosovel)

 

Оставите коментар

Објављено под Art, music